Bože, spasi nas

“Ja živim u malome selu, gdje asfalta dugo još nebu….”- ta pjesma od “Zadruge” uvijek me vrati u moju mladost, tamo negdje ranih 70-tih… Još se sjećam vrućine asfalta na mojim tabanima kad se cijelo moje selo, Sveta Marija u Međimurju, asfaltiralo samodoprinosom (plati pa asfaltiraj, nije bilo EU fondova  ) i cijelo moje društvo, nas petorica kuštravih i zamusanih dječaka, hodali smo po tom toplom asfaltu, sjedali na njega te uživali u vožnji sa Pony biciklima. To popodne do nas je došao župnik Lovro i pitao moju baku dal’ želi ići s njim i njegovom kuharicom na proštenje u Podravinu. Baka nije imala vremena, no teta je pristala ali je povela i mene. Na proštenju mi je bilo prekrasno; dobio sam čašu gvirca sa puno leda, a poslije mi je teta kupila i sladoled, šta ćeš bolje!?! Bili bi mi ostali još malo, ali ljetno nebo iznad nas najavljivalo je kišu, olovno sivi oblaci brzo su sa sjevera putovali nebom prema nama. Velečasni Lovro nas je smjestio u svoju bijelu VW bubu i krenuli smo doma. Teta i ja smo bili otraga, a kuharica Ivanka (inaće supruga od župnikovog pokojnog brata) je sjedila naprijed sa župnikom. Župnik je počeo pjevati crkvene pjesme, pa smo pjevali i mi, no nakon petnaestak minute vožnje dan se pretvorio u noć i počelo je grmjeti. Kako smo se vozili dalje bilo je sve gore dok odjednom, us našoj blizini sijevnula je ogromna munja, zagrmjelo je toliko da se buba stresla, a Ivanka je zavrisnula ;”Isuse, Bože spasi nas!” I poslije toga je još par puta tako jako sijevnulo da je Ivanka svaki put zazivala spas od Boga, tako da joj je župnik u jednom trenu rekao “Daj se smiri, sve bude u redu”…i čim je to izgovorio, auto je stao! Župnik ga je probao upaliti, ali auto je bio tvrdoglav kao mazga, nije mu se vozilo…Mi usred ničega, mobitela tada nije bilo, a nebo kao da se srušilo na nas; grmi, sijeva, pljušti kiša kao iz kabla….Ja se, iako sam bio mali, nisam previše bojao, mislio sam si; pak je velečasni sa nama, kaj nam se može dogoditi, njega Božek čuva, a onda čuva i nas u ovoj bubi…! Velečasni je počeo moliti krunicu (a kaj bi drugo i radili kad smo stajali na mjestu po tom nevremenu) i mi smo izmolili cijelu krunicu, a za to vrijeme je nevrijeme otišlo dalje prema jugu, auto je upalio (valjda se elektrika namočila i posušila za vrijem krunice) i mi smo sretno stigli doma. Ja sam od tada bio hrabar i nisam se bojao grmljavine, a i krunicu sam dobro naučio moliti!!!

Ovo je moja prometna priča s kojom sudjelujem u prekul nagradnoj igri. Ako želiš osvojiti GoPro akcijsku kameru možeš i ti sudjelovati u nagradnoj igri u nekoliko jednostavnih koraka. Provjeri kako klikom na ovaj okvir!

Total Views: 457 ,
Marjan Horvat
Author: Marjan Horvat

Odgovori